3

Lekcija iz 2017: Umjetnost pripadanja sebi

Ova godina me je naučila kako biti sretna u potpunosti sama, poštovati svoje vrijednosti i odlaziti od onih koji ih ne poštuju.

Započela sam 2017. suočena sa svojim najvećim strahom – strahom od samoće. Iako sam veliki dio svog života provela daleko od svojih najdražih, uvijek sam imala bliske prijatelje na čiju bi se emotivnu podršku oslonila. Ove godine je i ta podrška počela blijediti, a i moje dosadašnje najsnažnije polje karijere suočilo s jedinim preostalim putem – pokreni svoj posao – sama.

Umjetnost odlaska od ljudi koji te ne poštuju

Tu umjetnost sam počela prakticirati već krajem 2016. najprije otkazom na poslu koji mi nije nudio nikakvu perspektivu, potom prekidom veze koja je bila prepuna padova, a onda su na red došli i moji prijatelji. Kako sam sve više učila cijeniti sebe, tako su jedan po jedan otpadali iz mog života. Posve neplanirano. Uvidjela sam koliko sam spustila sebe i svoju vrijednost da bi im mogla pripadati, a i oni su se u skladu s tim prema meni ponašali. Vidjeli bismo se samo onda kad bi njima odgovaralo, ja sam bila tu da slušam njihove tužne priče i slavim njihove uspjehe, a za sve moje bila sam ponovno – sama. Shvatila sam da ih je moj strah dijelio od toga da me uopće upoznaju, da vide tko sam i zavole me zbog onoga što jesam, a ne zbog kompromisa kojih sam zbog njih radila.

Kroz godinu ono što se događalo s prijateljima preselilo se i na područje posla pa sam se počela pozdravljati i sa svojim suradnicima i klijentima. Iz straha sam pristajala na kompromise, pomjerala vlastite granice sve dok ih više nisam imala gdje pomjeriti zbog čega mi je život same sa sobom postao nesnošljiv. Svi su imali mene, osim mene. Pronalazila sam opravdanja za druge, tražila nove načine da ih razumijem, nazivala to lojalnošću, a ustvari sa svakim tim postupkom sam u njihovim očima spuštala cijenu svoje vrijednosti i povređivala samu sebe jer sam živjela u potpunoj suprotnosti sa svojim vrijednostima.

Gubitkom svake osobe u 2017. dobila sam natrag jedan komadić sebe. Ostala sam sama, ali potpunija nego ikad.

Umjetnost rada na sebi

Ovu godinu mogu nazvati svojom Godinom rada na sebi jer niti jedne godine nisam tolikim intenzitetom i fokusom otvorila sve svoje nezaliječene rane, zavirila u podrume koji me plaše i počistila tavane od smeća koje se nakupljalo godinama u mojoj podsvijesti. To je bila doista umjetnost, a život me je, nasreću, opremio s odličnim ljudima koje sam upoznala na svom novom putu, koji su prolazili kroz isti proces i zajedno smo generalnim čišćenjem obogatili živote jedni drugima.

Otvaranje starih rana je bilo bolno, ali me je naučilo puno toga. Ponajviše koliko sam se bojala biti svoja, izraziti sebe, reći ono što doista mislim. Zbog svega toga, mislim da nitko od ljudi iz moje prošlosti me nije upoznao, nikada nije spoznao moje vrijednosti, moju dušu i sve ono što mogu ponuditi. Sve sam to krila iza pomno pofarbane fasade iz straha od gubitka i samoće. A upravo zbog toga straha su ostali uskraćeni za sve ono što jesam. Da sam bila svoja, možda bi naši odnosi bili drugačiji. Ili se nikada ne bismo sreli jer su tražili samo fasadu, a ne prijatelja. Vrag će ga znati.

Zavirila sam i u mračne podrume svoje podsvijesti, otkrila svoja uvjerenja koja su me godinama ograničavala, ali i činila boljom. Jedno od njih bilo je da nisam dovoljno dobra. Upravo ono me je tjeralo da na svojim prethodnim poslovima manijakalno radim po 16h dnevno jer sam htjela dokazati da mogu brže, više, bolje jer – vijedim. Sa svakim dodatnim satom rada pokazivala sam drugima suprotno. Da ne vrijedim, da ne cijenim sebe i da me ni oni ne bi trebali cijeniti. Tako je i bilo.

Danas postavljam svoje granice. Umjetnost je to i još učim. Ali važno je da sam iznijela svoj strah na vidjelo i osvijetlila svoj mračni podrum iz kojih izlaze moji demoni. Sad znam zašto mi je prva reakcija „može, dogovorit ćemo se“, umjesto „ne, to ne želim“. Učim si pregristi jezik kada poželim ponovno udovoljavati drugima i sebe staviti na zadnje mjesto. Teško je. Ne zovu to radom na sebi bezveze. Rad je itekakav, ali se isplati.

Umjetnost samoće

Najviša razina umjetnosti za koju još prolazim tečaj. Učim ostati doma i uživati u svom društvu bez filmova, knjige i ostalih stvari u koje bih zakopala svoje misli. Učim upoznavati, prihvaćati i voljeti sebe, biti tu za sebe kada dođu izazovi i teške situacije, a ne ignorirati svoj unutarnji glas i slušati glas okoline. Teško je i usamljeno, ali toliko ispunjavajuće. Biti tu za sebe i čuti svoj glas ispunjava više nego pobjeći u shopping i kupiti si najljepšu haljinu, otići u restoran na najfiniju večeru ili priušititi si najskuplji kozmetički tretman. Sve su to načini bijega od sebe navodno „za sebe“, ali su načini s kojima se godinama udaljavate od sebe, namećete cenzuru i smanjujete ton svom unutarašnjem glasu sve dok jednog dana ga više ne čujete, a suočeni ste s tolikom prazninom u vašoj duši da je ni najskuplje putovanje ili Ferrari ne može popuniti.

Naučite biti sami, osvajajte sebe svakodnevno, onako kako biste svog partnera. Volite i cijenite sebe jer ćete sa sobom provesti ostatak svog života. Ovladajte umjetnošću samoće i života sa sobom jer ćete onda moći više ponuditi i drugima. Umjesto ljušture s najljepšom fasadom moći će upoznati, osjetiti i uživati u onome najljepšem u vama. Imate toliko toga za ponuditi sebi i cijelom svijetu, samo kad biste se usudili biti tu za sebe, pojačati svoj unutarnji glas i napraviti najluđi party sami sa sobom.

Usudite se sprijateljiti se sami sa sobom, uživati u tom predivnom društvu i konačno početi živjeti svoj život iz snova!
Sretna vam  Nova 2018. godina! Želim vam da je provedete u neograničenoj i bezuvjetnoj ljubavi prema sebi! 🙂