Like

Poslovna inspiracija: Đurđica Marković

Đurđica Marković, uspješna je poduzetnica i vlasnica portala Crvenecipele.hr te organizatorica Avon ProWoman konferencije koja svake godine okuplja uspješne žene. Tijekom jednodnevnog bogatog programa one najinspirativnije nesebično dijele svoje priče i savjete drugima, a nerijetko se upravo na konferencijama izrodi i nova uspješna suradnja.

1. Koliko ste zadovoljni podrškom medija i odazivom posjetitelja na ovogodišnjoj konferenciji?

Ovogodišnja 3. Avon ProWoman konferencija je bila baš onakva kakva je trebala biti – inspirativna i puna emocija i vjerujem da je svima prisutnima potvrdila koliko je važno traganje  za sobom, a u konačnici i srećom, jer jedno bez drugoga ne ide. Što se tiče medija, izostala je podrška velikih medija, ponajprije TV postaja i tiskanih medija, no svi ostali podržali su Konferenciju, prepoznajući ju kao događaj zanimljiv za njihovu publiku. Zadovoljna sam Konferencijom, iako bih voljela da je bilo više posjetitelja, ponajprije zato što živimo u prilično negativnom okruženju, i svaka prilika da se čuje ljude koji svojim osobnim pričama svjedoče da  život nije i ne mora biti crno-bijel, je dobrodošla. No, svjesna sam da je oko nas još uvijek jako puno onih koji nisu spremni preuzeti odgovornost za vlastiti život i puno im je lakše krivce za svoje nezadovoljavajuće stanje tražiti u okruženju. Takvim ljudima teme koje je 3. Avon ProWoman konferencija otvarala nisu  zanimljive.

Đurđica Marković

2. Kakav je položaj žena u poduzetništvu u Hrvatskoj danas? Podržavaju li se žene dovoljno međusobno?

Ono što vidim,  čujem i saznajem iz medija jasno kaže da je u Hrvatskoj naprosto teško biti poduzetnik, neovisno o tome radi li se o ženi ili muškarcu. Ipak, vjerujem da žene još uvijek značajno teže dolaze do početnog kapitala, nije im osigurana adekvatna briga za djecu, a znamo da je u Hrvatskoj briga za obitelj i za djecu još uvijek dominantno na ženi, kao što znamo da poduzetništvo i fiksno radno vrijeme nikako ne idu zajedno. Tu je i sustav dvostrukih kriterija – kad muškarac puno radi, on je brižan, skrbi za obitelj, ženu se u istoj situaciji nerijetko percipira kao preambicioznu osobu koja ne mari za svoju obitelj  … Voljela bih vjerovati da će biti bolje, no uz medije i ostale društvene čimbenike koji sve češće gotovo na pijedestal stavljaju ženinu ulogu majke i supruge, zanemarujući i/ili negirajući sve ostale, nisam sigurna da je to moguće. Kad je riječ o tome podržavamo li se mi, žene, međusobno i u dovoljnoj mjeri, moj je odgovor negativan. Napredujemo u pravom smjeru, no još smo uvijek često nepovjerljive jedne prema drugima, vrlo strogo se prosuđujemo, sklone smo stvaranju vrlo zatvorenih grupica … Dosta često identificiramo osobu i njeno ponašanje u biznisu, što dovodi do neželjenih situacija.

3. Koliko u tome pomaže Klub crvenih cipela? Kako i zašto je nastao?

Klub crvenih cipela nije nastao kao podrška poduzetnicama, iako on svojim aktivnostima podupire žene u svim njihovim poljima djelovanja, pa tako i u poduzetništvu. Žene u Klubu različite su kako po godinama, tako i po onome čime se bave. Klub ih ne spaja po osnovi poslovnih interesa, već po njihovim ljudskim karakteristikama: otvorene su, tolerantne, vedre i optimistične, spremne pomoći drugima, ali i zatražiti pomoć. Ako me pitate što je to što, osim ugodnog druženja i networkinga,  Klub crvenih cipela daje svojim članicama, odgovor je jednostavan: vrijeme u  kom se od nas ništa ne očekuje, vrijeme u kom na par sati prestajemo biti poslovne žene,  kolegice, umjetnice, kćeri, sestre, supruge, partnerice, majke, prijateljice, i postajemo sretna i razigrana djeca.

4. Na poduzetnički pothvat motivirao Vas je otkaz. Jeste li ga negdje u sebi već prethodno priželjkivali i osjećali da ste spremni za vlastiti posao?

Na ovo pitanje najlakše bi bilo reći da sam u poduzetničke vode zakoračila zbog otkaza. No, to bi bila tek djelomična istina, budući sam tehnološkim viškom proglašena zato što sam iskoristila sve  mogućnosti da do toga i dođe. Naime, nakon 20 godina rada u jednom sistemu, bilo mi je dosta. Nakon puno solidnih i nekoliko zaista divnih godina rada, našla sam se u situaciji da se više ne samo ne veselim odlasku na posao, već satima prije ustajanja smišljam razloge zašto da na isti ne odem. Ono što sam tada osjećala najbolje opisuje rečenica „nisam više bila sretna“, i jednom kada sam si to priznala, nije bilo druge mogućnosti nego otići. O odlasku u neki drugi sustav nisam razmišljala, pa mi nije preostalo ništa drugo nego da sama stvorim posao za sebe.

5. Jeste li od početka u tome imali podršku vaših najbližih?

Moja odluka da odem iz firme koja je u javnosti percipirana kao poželjna i sigurna,  a u godinama u kojima sa na tržištu rada sve samo ne poželjan kadar, podijelila je moju obitelj i prijatelje. Jedni su mislili da sam prolupala, a drugi da sam jako hrabra. Nisam bila ni jedno ni drugo, samo željna promjene i prilike da odgovornost za sebe i svoj život  preuzmem u vlastite ruke. Moja kćer i moj partner na koje je moja odluka najviše utjecala, i do čijeg mi je mišljenja bilo najviše stalo, bili su uz mene.

6. Što je najljepše što vam je omogućilo poduzetništvo?

Sloboda. Mogućnost da otvoreno tugujem nad svojim neuspjesima, a onda iz njih učim i rastem, još više mogućnost da uživam u svemu dobrom što sam napravila. Srela sam puno zanimljivih ljudi do kojih iz svog starog ureda nikada ne bih došla, niti oni do mene. Poduzetništvo me natjeralo da se suočim sa sobom, prepoznam svoje slabe i jake strane, naučim si prve oprostiti, a u drugima uživati bez lažne skromnosti. Naučilo me primati, a ne samo davati.

7. Koji je onaj manje sjajniji dio kojeg ste morali savladati da biste uspjeli?

Strah od odbijanja s kojim se još ponekad borim. I frustriranost izazvanu financijskom nesigurnošću koju donosi život samozaposlene osobe, pogotovo kad u istim ili sličnim prilikama radi i privređuje i partner. Jedna od najtežih stvari koje sam morala naučiti je reći NE češće drugima, a rjeđe sebi. I ne mariti što o meni misle drugi.

8. Imate li loše dane i kako se nosite s njima?

Ja obično kažem da sam rođena pozitivka. Da to ilustriram, ispričat ću vam jedan istiniti događaj. Prije nekoliko godina bila sam na vikend seminaru na Jadranu. Jutro prije povratka sjedila sam s još nekoliko sudionica na terasi hotela i uživala u svojoj kavici. Moje uživanje prekinuo je preneraženi uzvik: „Štakor!, na koji sam ja odvratila kako je to nemoguće,  jer mi sjedimo na terasi hotela s pet zvijezdica, a takvima baš i ne šeću štakori, i kako se vjerojatno radi o vjeverici.  Na „Ma kakva vjeverica,  one nemaju tanak rep“, ja sam mirno odgovorila kako se radi o vjeverici koja se linja. To sam ja. Vjerujem u dobro. I činim sve što mogu kako bi se i ostvarilo. Naravno da imam loše dane. Zapravo, ne dane, prije sate, trenutke … Ako čujete da ribam pločice u kupaonici, ili mahnito perem prozore i stakla na balkonskim vratima, znajte da se upravo borim s lošim danom. Tmurne misli ničega se tako ne boje kao fizičkog rada. 🙂

9. Što je za Vas uspjeh i smatrate li se uspješnom?

U svom dosadašnjem životu naučila sam da uspjeh ima mnogo lica i da se ona vremenom mijenjaju. Ne vezujem ga uz materijalno, nikada i nisam. Kad mi Lucija Josipović, rukovoditeljica PR-a i oglašavanja u Avonu, a koja je zahvaljujući našoj suradnji na ProWoman konferenciji postala i moja prijateljica, kaže. „Kako ti znaš podići!“, to je uspjeh. Uspjeh je svaki trenutak u kom netko zahvaljujući onome što radim postane barem malo svjesniji sebe. To je ono što radim i kroz Klub crvenih cipela i kroz PrWoman konferenciju – otvaram teme i dovodim ljude koji nas sve skupa potiču da budemo najbolje verzije sebe.

10. Što biste poručili 20 godina mlađoj Đurđici?

Da sluša dijete u sebi. Da se ne uspoređuje s drugima i da uživa u svojim postignućima, jer to nije samo njeno pravo, nego i dužnost. Da radi sve što osjeća da treba, bez obzira što ostatak svijeta mislio o tome. I da bude duboko zahvalna za sve prilike koje je imala, da s radošću i znatiželjom čeka one buduće. I da je na ovom svijetu samo jedan zaista važan sudac  – ona sama.