7

Odbijenica – poraz ili lekcija?

„Poštovana,

Želimo vam se još jednom zahvaliti na prilici da vas upoznamo. Imali smo zaista težak zadatak i žao nam je što vas moramo obavijestiti kako smo se ovaj put odlučili za drugog kandidata. Vaše kontakte ćemo sačuvati, te vas kontaktirati u slučaju potrebe.

Želimo vam puno uspjeha.“

Velike odluke nikad nisu lake

Prije godinu dana uz podršku obitelji odlučila sam dati otkaz. Bez jasnog plana kako i kuda dalje, dići ruke od dobrih financijskih uvjeta, dragih kolega i sigurnosti. Jer u tome više nisam nalazila sreću. Ni zadovoljstvo. Ni ambiciju. Ni ispunjenje. Jer sam htjela nešto drugačije i znala da mogu više, ali na svoj način. Jer sam negdje po putu izgubila svoje snove… I unatoč upozorenju koje mi je tutnjalo u glavi da se ponašam neodgovorno, nepromišljeno i sebično, prvi put nisam odustala od sebe. Okružila sam se sličnim pričama ljudi koji su uspjeli ostvariti svoje snove i u njima pronašla svoju motivaciju. U njihovoj hrabrosti vidjela svoju nadu. A njihov uspjeh nazvala svojom putnom kartom do ostvarenja želja. Krenula sam u novu borbu same sa sobom i za sebe.

Strah od neuspjeha

Obećala sam si kako ću se javljati samo na oglase za posao od kojih osjećam leptiriće u trbuhu i ono ludo pozitivno uzbuđenje. Samo na poslove koji će mi pomoći ostvariti dugoročni cilj. Poslove koji me guraju naprijed i bliže snova. A onda sam se naravno već prvi mjesec našla na intervjuima za isti posao s kojeg sam otišla. Jer tu je bila moja zona udobnosti. Tu sam plivala sigurno i vješto s iskustvom koje mi čuva leđa. Tražila sam slamku spasa u onom od čega sam pobjegla uhvaćena u zamku straha od neuspjeha. Kad su stigle prve odbijenice, stigao je i hladan tuš. Čekaj malo, pa to su poslovi za koje sam itekako kvalificirana?! Kako bih onda trebala dobiti posao koji stvarno želim, ali mi za njega nedostaje iskustva? Preplavili su me sumnja i nesigurnost, strah i panika. Što sad?

Promjena perspektive

Dopustila sam si neko kratko vrijeme za prežvakavanje ovog neočekivanog raspleta situacije. Rješenje me čekalo u promjeni perspektive. Razlozi zbog kojih sam se javljala na ove oglase bili su daleko od želje da te poslove i dobijem. Vjerovala sam se kako ću time najbezbolnije izbrisati činjenicu da se zapravo bojim svog neuspjeha. Na intervjuima sam davala sve od sebe, osim iskrene ambicije – jer ju nisam ni imala. A ishod je bio logičan. I zato sam odlučila ne odustati  od želje da nastavim ići svojim putem. Jer uz svu sumnju, znam da sam donijela pravu odluku za sebe.

Sto lica odbijenica

Paralelno krčeći svoj put, svako toliko sam se ponovno našla na vrućoj stolici za ispitivanje pred nekim novim potencijalnim poslodavcem… Uhvatila sam se kako se grčevito trudim dobiti poslove za koji svi oko mene misle da bi bilo dobro da ih dobijem – osim mene. Jer prilika je dobra, uvjeti vrlo solidni, stabilnost dolazi kao dio paketa…a ja se trudim predstaviti u najboljem izdanju samo kako bih odmah potom čeznutljivo iščekivala odbijenicu da ne moram sama donositi odluku u koju se nisam ni trebala uvaliti.

Bila sam u situacijama kad su me odbili jer imam previše iskustva. To zna biti sol na rani zbog koje sam razmišljala o smislenosti cijelog procesa. Ili sam bila prestara – iako nitko to tako nije rekao. U svijetu marketinga i digitalnog ludila, nekad se osjećam kao sumo hrvač u ringu s vjevericama. Mlađi su, brži su, samopouzdaniji i digitaliju imaju u malom prstu. Ako ne držim korak s njima, postat ću dinosaur. Bilo je odbijenica koje su stigle dva, tri mjeseca nakon natječaja, kad sam već i zaboravila na njih. I naravno onih koje nikad nisu ni stigle.

Obostrani izbor

Bilo je situacija u kojima se poslodavac nije svidio meni. Iz pristojnosti sam odradila selekcijski postupak zaboravljajući pritom da se tu radi o obostranoj odluci u kojoj ja imam jednako pravo odabrati poslodavca, koliko i on mene.Najčešće se prilikom javljanja na posao pogrešno stavljamo u ulogu podređenih. Osim ako nam ne gori pod petama, izbor je na nama koliko i na poslodavcu. Sami tražimo nešto bolje, više ili drugačije. I ne bi se trebali ustručavati to pokazati, nego vjerovati u sebe i iskustvo koje smo stekli. Iskreno pitati sve što nas zanima i što nam je bitno na radnom mjestu. Razmisliti, ne strepiti, procijeniti, izvagati i odluke donositi samostalno i hladne glave.

Dati sve od sebe već je uspjeh sam po sebi

Iz svake te priče dalo se nešto naučiti. I jesam. Čak i više nego što sam očekivala. Sve te odbijenice jednako su me spustile na zemlju koliko i natjerale da grizem jače i guram dalje. Posvetila sam se edukaciji, radu na sebi. I skupila hrabrost javljati se na natječaje koji su za mene nešto novo i koje želim raditi iako mi nedostaje praktičnog iskustva. Znala sam da će ona iskrena ambicija viknuti dovoljno glasno na pravo uho ako ne posustanem u vjeri u sebe. Čak i ako će uho biti moje i nastavim graditi stepenice do svog sna samostalno.

Životna škola

Sve dok osjećam da je tu moj poziv, imam volje i snage truditi se više postati još bolja. Kad stigne neka nova odbijenica, vjerojatno ću opet samo-analizu popratiti velikom dozom samokritike i začiniti s još malo nesigurnosti. Ali sada više nema sumnje koja me koči. Nitko nikad i nije rekao da će biti lako. Dok god dajem sve od sebe i slušam svoj unutarnji radar, znam da sam na dobrom putu. Pa kad se poslože prave okolnosti, stvari će sjesti na svoje mjesto, a stolica će onda biti rezervirana samo za mene.