2

“Toliko sam blagoslovljena da to ne stignem doživjeti”

Sredinom ožujka, točno prije izlaska moje prve knjige, izgovorila sam ove riječi na kavi s dobrom prijateljicom.

Uzbuđena zbog mene i svega lijepog što mi se počelo događati u životu, čim me je vidjela, zagrlila me je čvrsto, pogledala u oči i upitala: „Kako si?“ sa širokim osmijehom na licu i očima koje su sijale od sreće za mene.  Umjesto „Odlično jer živim svoje snove“, iz mene je kao grom iz vedra neba, potpuno neplanirano kao šala izašla istina, precizna kao oštrica noža koja prodire u srž mog srca: „Toliko sam blagoslovljena da to ne stignem doživjeti.“ Obje smo se slatko nasmijale i shvatile to kao lijepu, pozitivnu stvar i znak da se čuda doista događaju u mom životu i to u ogromnom broju. Pa tko ne voli lijepa čuda? I to gomile njih?

No, ta rečenica mi se iz nekog razloga urezala u pamćenje, slijedila me i disala za vratom tijekom posljednjih nekoliko mjeseci kada sam počela proživljavati svojevrsnu krizu i gubitak osjećaja. Ovo je prvi put da govorim ikome o tome stoga ću si dati pravo na duboki uzdah. Da, izgubila sam sve osjećaje. O svemu što mi se proteklih mjeseci događalo sanjala sam cijeli svoj život, sva ta predivna događanja, dobre duše koje sam upoznala, intervjui, uspjesi, reflektori, energija i i inspiracija… a ja sam postala prazna. Toliko da bih teško sebe natjerala napisati članak ili kolumnu, a to je do sad bio moj najvjerniji način izražavanja i moje mjesto pod suncem… koje je nestalo.

Praznina bez dna

Dogodilo se ono čega sam se pribojavala. Nakon svakog održanog događanja, umjesto sreće osjećala sam prazninu veličine svemira u svom srcu. Osjećala sam se užasno nezahvalno zbog toga i nisam si to mogla oprostiti. Imam sve. Sve što sam ikad htjela, ali nisam sretna. Ni nesretna. Samo sam prazna. Možda sam ušla u kolotečinu, pomislila sam. Brzo sam si napunila još raspored i osmislila nove aktivnosti misleći da će me njihov intenzitet probuditi iz zimskog sna i ubaciti u petu brzinu. Umjesto toga, bacilo me je u ler. Zastrašujuće.

Bukirala sam putovanje jer mi je očito trebao godišnji. Je li moguće da sam nesvjesna doživjela još jedan burnout? Ali, nisam. Nisam to osjećala. Nisam osjećala stres, samo prazninu i ništavilo. Nije bilo negativno, ali iznenađujuće nije bilo ni pozitivno. Samo sam bila prazna.

Ne stignem (do)živjeti

Dok sam bjesomučno tražila odgovore i kopala u potrazi za dnom svoje praznine, rečenica koju sam izrekla svojoj prijateljici na kavi me je i dalje pratila. Osjećala sam njen dah za vratom. U jednom trenu sam odlučila suočiti se s njom.

Što je loše u blagoslovima? Osobito ako ih imate puno? Ništa, ako ih stignete proživjeti. To je najljepša stvar koja vam se može dogoditi, kad osjetite kako vaše tijelo obuzmu trnci sreće i osjećate se povezani s nečim višim i jačim od sebe. Tako sam se ja osjećala nakon svog prvog članka, prve radionice i svega prvog što sam napravila. Ali kako su dolazili drugi, treći i četvrti, u sve većim količinama i kraćim pauzama između, trnci su nestajali, a s njima i moja povezanost. Nastupila je praznina i rutina koja je razarala moje biće. Radim sve ono o čemu sam cijeli život sanjala i ne osjećam ništa?!

Uspjeh je proces

Nikad nisam razumjela čekanje i pauze kad radiš nešto što voliš. Ako to osjećaš, trebaš ići za time, zar ne? Koliko god su mi se drugi divili na svemu što sam postigla u samo godinu dana, istovremeno su me gledali zabrinutim pogledom i upozoravali da je možda previše toga odjednom. Bila sam sretna i punilo me sve što radim, a ne praznilo pa se nisam na to obazirala. Ali što se dogodi kada s punim gasom prođete kroz najljepši krajolik na svijetu? Ne vidite ga. Vi samo osjećate taj gas, taj adrenalin, srce koje lupa jer je sretno, ali zadovoljstvo na kraju dana izostane. Zašto? Jer ste sve to prošli u potpunosti nesvjesni. Niste bili u sadašnjem trenutku, niste osjetili miris ruža, svježe pokošene trave, prvih jagoda u vrtu… Niste više čuli pljesak publike, riječi da ste nekome inspiracija i zagrljaje novih lica. Stisnuli ste gas i niste stigli ništa više doživjeti. Niste stigli ubrati putem cvijeće, zato ste sada praznih ruku. Kao da se ništa nije dogodilo. A dogodili su vam se vaši najluđi snovi.

Moja prva knjiga

Pisala sam je dugo, a cijelu pročitala – nikada. Nije li to tužno? Cijeli život sanjate o nečemu, ostvarite to, imate u svojim rukama, ali to odložite na policu jer „ne stignete”. Srećom, od sebe ne možete pobjeći ni izmuljati neka opravdanja. Tako sam i ovaj put sebe dočekala na vratima i svoju prazninu odlučila ispuniti – svojim riječima. Da, sinoć sam prvi put pročitala svoju knjigu, od korice do korice. Zalila sam je suzama, radosnicama. Nisam bila ni svjesna koliko sam toga prošla, koliko se toga lijepoga dogodilo u mom životu. Nisam stigla. Bila sam prezauzeta držanjem noge na gasu i pripremama za sljedeću veliku priliku. Projurila sam sama pored sebe u petoj brzini. Ali sam se srećom ponovno pronašla, između dvije roze korice svoje knjige na koju sam najponosnija na svijetu.