Like

Možemo o tome u ponedjeljak. Točka, ne upitnik.

Slavim svoj prvi godišnji otkad sam poduzetnica. Godinu i pol rada, truda, odricanja, razmišljanja o svakoj kuni, plaćanja računa, reinvestiranja…Huh, konačno sam na redu ja i nešto za moju dušu.

Voljela bih reći da sam na ideju o godišnjem došla jer sam imala viška vremena i novaca, ali u najmanju ruku bih vas time lagala. I sebe i druge, a to je nešto što više nikada ne želim raditi. Moj račun je bio jednako prazan kao i na početku, a slobodno vrijeme jednako nepostojeće kao i onda kad sam radila za druge.

Nakon dva doživljena burn-outa, posramljeno priznajem da i dalje nisam naučila lekciju o važnosti brige o sebi pa sam kao tvrdoglavo dijete ponovno čekala da mi tijelo počne davati alarmantne signale da je na rubu izdržljivosti. Netko bi rekao, pa da, nije lako biti poduzetnik i dizati firmu iz temelja, što si očekivala? Činjenica je da nisam baš ništa očekivala od te firme, a jako puno od sebe. Očekivala sam da će me moja firma naučiti da postavim zdrave granice svog rada i odnosa prema klijentima, da naučim reći „ne“ i što je najvažnije, da naučim reći – dosta. Ali kako reći „dosta“ nečemu što doista voliš i u čemu uživaš?

Gdje je nestalo dijete?

Ukrcala sam u avion i s kamenom u srcu gledala kroz prozor. Ostavljam toliko toga otvoreno i neriješeno, što će se dogoditi kad se vratim? Duboko sam uzdahnula i zatvorila oči. Vjerojatno sam drugima izgledala kao da se užasno bojim leta, ali zapravo, to je bilo jedino što me je činilo sretnom. Nekoć. Valjda. Krenula sam na godišnji ne zbog viška novaca i vremena, ni zbog premorenosti već zato što sam nedostajala sama sebi. Nedostajao mi je onaj vragolasti osmijeh i oči koje sijaju kad se spremaju na avanturu te dijete u meni koje skakuće gledajući kroz prozor dok avion polijeće. Sada je na njegovom mjestu sjedila ozbiljna teta, poduzetnica, sa dugačkom to-do listom i knedlom u grlu kako će dobiti jezikovu juhu od šefa, zašto nije supersavršena i besprijekorna u svojim zadacima. Čekaj malo, pa ja sam ta teta, a i ja sam njen šef. Oko čega se ja uzrujavam? Pogledala sam kroz prozor i osjetila da ono malo dijete opet poskakuje u meni. Gdje su ono moji „problemi“, pardon, izazovi? Hm, ja ih više ne vidim. Tu su dolje samo neke točkice i veliko plavo more. Jupi. Ja sam na godišnjem!

Blaženi ignore

Sletjeli smo u sunčanu Antaliju. Ovdje je bilo potpuno drugo godišnje doba. Ljudi u badićima, sunce sija i neki laganini mode u zraku koji poručuje „Lako ćemo sve“. Inače sam mrzila kad mi netko to kaže jer bi to značilo da ta osoba nema plan. Ali sada ja sam bila ta osoba. Nisam imala plan i obožavala sam to. Ushićeno dijete u meni je uživalo, a ja sam bila još ushićenija jer sam ga ponovno pronašla. Bila sam spremna da prionem na uživanje i podijelim najljepši pogled na more i palme na svom Instagram Storyju. Spojim se na wi-fi kad ono ping ping, jedan mail, drugi mail, treći. Ne zna se koji više gori i na koji treba hitnije odgovoriti. Pustila sam ono ushićeno dijete da preuzme kormilo. Ponosna sam jer je ispunilo sva moja očekivanja i izašlo iz aplikacije Mail kao da se ništa nije dogodilo.

Sunce, more, kokteli i poštovanje

Dijete u meni poskakuje. To je sve ono što sam željela. Ping, ping, još jedan mail. Teta u meni ipak intervenira i odgovorno odgovara: „Možemo o tome u ponedjeljak“ i na kraju stavlja upitnik. Dijete ga briše i stavlja točku. Točku kao „Imam pravo na odmor i slobodno vrijeme. Tu su moje granice.“

Nakon tjedan dana predivnih doživljaja vraćam se punog srca u Zagreb. Zemaljska kugla se i dalje vrti, googlam – moja tvrtka je i dalje registrirana, živim na istoj adresi, svi klijenti i obveze su mi na broju. Ništa, ama baš ništa, nisam propustila. Ništa se nije dogodilo. Kojeg li čuda, sasvim je normalno stisnuti pauzu, odmoriti dušu i u ponedjeljak nastaviti dalje. S više poštovanja prema sebi i s više poštovanja od drugih jer imaš svoje granice. Imaš svoju tvrtku, ali imaš i svoje granice. Točka, a ne upitnik.