Like

Što čujete kad ljudi pričaju o uspjehu?

Zašto nam je toliko teško slušati dok drugi pričaju o svom uspjehu? Zašto smo skloniji označiti nekoga kao hvalisavca nego u njegovoj priči pronaći inspiraciju za sebe?

Prošli tjedan se jedan od mojih najvećih strahova pretvorio u stvarnost – označili su me kao hvalisavicu. Koja noćna mora. Kao sramežljiva klinka koja je odrasla u skromnoj radničkoj obitelji, biti hvalisavica je najveća društvena kuga koju možete dobiti. Još se sjećam riječi svojih roditelja dok sam odrastala: „Tanja, pusti da drugi pričaju dobro o tebi. Onaj koji sam sebe hvali, znači da nema nikoga drugog tko bi to htio napraviti.“ Slijedila sam slijepo te riječi, nikada nisam pričala o sebi, gdje god bih došla pognula bih svoju glavu i marljivo radila na svemu što bi trebalo napraviti, čekajući da me netko potapše po ramenu i istakne moje uspjehe. Malo je reći da to nitko nije napravio. Čak je bilo i suprotno. Oni koji su više pričali o sebi su uvijek bili više cijenjeni, brže bi napredovali, manje radili, više zarađivali, a ja sam… gutala prašinu iza njih. Kada sam odlučila pokrenuti vlastitu tvrtku morala sam se suočiti s tim najvećim strahom – progovoriti o sebi i preuzeti rizik da budem shvaćena kao hvalisavica. Možete zamisliti otpor u meni veličine svemira, ali sam stisnula zuba i odlučila ići protiv svega što sam kao dijete naučila. Zašto? Jer me sve to kako sam prije živjela dovelo nigdje dalje osim do malog stančića, pogrbljenih leđa, praznog novčanika i podočnjaka do poda od umora. Bilo mi je dosta toga.

Što ti misliš tko si ti?

Najveći strah bio mi je da će na sve moje ideje, želje i planove netko reći: „Što ti misliš tko si?“ jer ne usude se svi realizirati ono što žele jer često ne vjeruju da je moguće i misle da je uspjeh rezerviran samo za one „posebne“, „kumove“ i ostale s jakom vezom. Godinu dana nakon moje odluke, dok sam držala jednu od svojih edukacija, podijelila sam priču s drugima o tome kako sam sama realizirala jedan uspješan projekt koji se prethodno i meni i drugima činio nemogućim. Htjela sam na svom primjeru drugima pokazati da se isplati vjerovati u sebe, izaći iz zone komfora i pobijediti sve okolnosti i (ne)prilike koje se pojave. Po završetku predavanja, krenem čitati ankete sudionika i među silnim peticama i lijepim komentarima, eto ga jedne – trojke uz komentar: „Nije cilj hvalisati se nego educirati druge.“

Hvalisati se? Ja? O, ne! Nož koji mi je probio srce. Moj unutarnji detektiv odmah je počeo analizirati rukopis i ostale komentare kako bi pogodio tko mi je ostavio taj komentar. Kako bih voljela imati tu osobu tu i reći joj, objasniti joj, da nisam ja pobogu hvalisavica. Ostatak dana moj um je vrtio taj komentar, a srce preplavljeno tugom. Zašto su drugi u cijeloj priči koja je imala najbolju namjeru čuli samo da sam ja hvalisavac?

Skromnost vs. hvalisanje

Odrasli smo u društvu koje nas potiče na zajedništvo i ne pretjerano isticanje naših kvaliteta. Nije ni čudo da imamo tremu kad trebamo govoriti pred drugima, a osobito o našim uspjesima.  Radije kažemo “ma nije to ništa posebno”, da ne bismo zvučali kao hvalisavci i na taj način umanjimo sav trud i rad koji je stojao iza našeg uspjeha. Oni koji se odvaže pričati o uspjehu, obično se suoče s kolutanjem očima i čudnom tišinom u prostoriji te su u konačnici ismijani jer misle da su veći od drugih.  Niti jedna niti druga krajnost nije zdrava za vas. Ako  se bojite govoriti o sebi, uskoro ćete vidjeti druge koji su se manje trudili i radili da vas pretiču jer se oni – usude hvaliti.  A ako se previše hvalite, velike šanse su da će vas suptilno isključiti iz vašeg društva.

Kako se vi osjećate kad ljudi pričaju o uspjehu?

Većina ljudi, ako je iskrena prema sebi, priznat će da slušajući priče uspješnih ima pomiješane emocije. Osobito ako sluša osobu koja je postigla uspjeh u području u kojem ona želi uspjeti.  Jedan dio vas će biti uzbuđen i inspiriran, a drugi će biti preplavljen ljubomorom, nesigurnošću i osjećajem manje vrijednosti. To je sasvim u redu i nije nešto čega se trebate sramiti.  Istraživanja su pokazala da u prosjeku ljudi vole čuti o uspjesima drugih, ali ne prečesto i “preglasno”.

Kada slušaju priče uspješnih, pametni će u njima iskopati blago za sebe, izvući korisne savjete i dobiti inspiraciju, a iskompleksirani će na ulazu označiti priču kao nepoželjnu jer ona prijeti njihovom egu.

Posve je jasno da svatko od nas ima svoje filtere kroz koje propušta informacije izvana i čuje ono što želi čuti. Ta osoba je u mojim riječima čula hvalisanje, a ne savjet, inspiraciju i vjetar u leđa  i činjenicu da ona isto, a i više od toga može postići. Zato ne bi imalo smisla i kad bih znala tko je ostavio taj komentar, objašanjavati dalje tko sam i što sam htjela postići. Ljudi čuju samo ono što žele čuti.

Što vi želite čuti?